Graševina ima donekle sličnu priču kao i „njezina niskost“ srdela kao što je jednom napisao Zlatko Gall. Svi je hvale i piju, ali još je uvijek malen broj ljudi koji bi je ponudili gostima, i to ne samo privatno već i profesionalno, u restoranima. ‘Narodskost’ ovog vina, odnosno imidž stolnog vina za svakodnevnu uporabu, prije svega utopljeno u kod nas popularni gemišt, razlog je njezine posvemašnje prisutnosti pa stoga i dugotrajnog i tvrdokornog shvaćanja da se od toga vina ne može dobiti veliko vino. Danas, hvala bogu, svjedoci smo brojnih visokokvalitetnih, buteljiranih izdanja graševine čime je graševina, poput srdele, jednom zasvagda postala hrvatska gastro-enološka ikona.
Što se nas tiče, nismo je dugo imali u buteljiranom asortimanu kao monosortno vino možda pomalo i zato što je svi imaju, ali da je graševina poput lajtmotiva bez kojeg se ne može već dugo prisutna u našoj vinskoj kući najbolje potvrđuje tandemska biciklistička serija gdje se ona u kupažama pojavljuje uz sauvignon blanc, traminac i chardonnay izvrsno potvrđujući svoju podatnost i dijalogičnost sa spomenutim sortama. Pokraj već uvriježene podjele na lagana, zrela i odležana vina, važeće i za mnoga druga vina, naša graševina spada u lagana, svježa, pitka vina kao stvorena za ljeto.